Kako razmišljati o boli? 1.dio9 min čitanja

“Ako me nešto boli, nešto se u tijelu fizički dogodilo!”

Može biti, ali i ne mora. Vjerojatnije jest za neku novonastalu situaciju i bol, a malo vjerojatno kod dugotrajne boli.

Bol je doživljaj koji se stvara na temelju različitih informacija koje putuju iz tijela prema mozgu. Nije rezultat samo nekog sirovog mehaničkog podražaja, npr. ogrebotine ili istegnuća mišića. Ono što je fascinantno je da na doživljaj boli (i oporavak) utječu i informacije koje kreću iz našeg mozga – naše misli, očekivanja, uvjerenja, prošla iskustva… Iako ne možemo utjecati na neku ozljedu kada se ona već dogodi, možemo utjecati na ono što je u našoj kontroli i time ubrzati oporavak, smanjiti utjecaj ozljede na naš svakodnevni život i bolje se nositi s boli dok ona traje.

Kako informacije putuju

Nema boli bez živčanog sustava. Čak i kada se radi “samo” o porezotini kože na dlanu, živčani sustav je direktno upleten – od javljanja mozgu da se nešto događa, preko procesiranja tih informacija, do akcije, npr. izmicanja ruke.

Živčani sustav ima svoje puteve koji počinju senzorima u našoj koži, mišićima, zglobovima, organima i drugim tkivima. Svi putevi vode prema središnjem živčanom sustavu (SŽS) – leđnoj moždini (koja se nalazi u kralježnici) i mozgu. Senzori, koji čine naš periferni živčani sustav, neprestano prate što se događa i prosljeđuju bez filtera dalje te informacije prema SŽS koji ih onda procesira i odlučuje što će s njima napraviti. Bilo da je riječ o laganom dodiru, kontaktu s oštrim predmetom ili dugotrajnom sjedenju i pritisku u leđima, sve informacije iz tijela putuju do mozga. Mozak nakon analize odlučuje je li potrebna neka akcija. Ako jest, šalje informacije natrag prema tijelu, stvarajući reakciju poput pokreta, usmjeravanja pažnje da se dobije još informacija ili puko ignoriranje (ako se odlično zabavljamo ili smo jako fokusirani na nešto drugo).

Krug mozak-tijelo

Dakle, naš živčani sustav je u najmanju ruku dvosmjerna ulica, a informacije idu neprestano u oba smjera – iz tijela prema SŽS i obrnuto. Smjer iz mozga prema periferiji nije samo važan zbog izvršavanja neke akcije, nego zato što u tom smjeru funkcionira i naš ugrađeni mehanizam pojačavanja ili stišavanja osjetljivosti živčanog sustava. Što je živčani sustav osjetljiviji, to je budniji i lakše interpretira inače normalne informacije kao “opasne”, zbog čega lakše popali alarme koji znače “BOLI!”
No, naši biološki, kao i pravi alarmi, ponekada se “pokvare” i oglašavaju i kada nema stvarne opasnosti niti drame na vidiku.

Naše misli, emocije, ponašanja i okolina mijenjaju kemiju tijela. To nisu neke “self-help” ideje iz prve knjige u knjižari na temu pozitivnog razmišljanja, već je temeljeno na dokazima – svi ti faktori djeluju na neurološkoj, hormonalnoj i kemijskoj razini.

Kada kažemo da nešto pojačava ili smanjuje osjetljivost živčanog sustava, ne mislimo na patronizirajuće “sve je u glavi”. Mislimo na stvarne promjene u mozgu, hormonima i živčanim putevima. Na neke okolnosti koje nam se događaju tokom života ne možemo utjecati, ali možemo mijenjati svoju reakciju na njih. Ili barem biti nježni prema sebi u bolnim fazama.

“Hormoni” sreće

Modulacija boli je složen proces koji uključuje više neurotransmiterskih sustava, osobito serotonin, endorfini, oksitocin i dopamin. Ove neurokemikalije međusobno djeluju unutar središnjih i perifernih puteva i svi imaju značajne uloge u modulaciji boli, pri čemu svaka od njih ima različite i ponekad preklapajuće uloge.

Ako znamo koje su to situacije, aktivnosti i stavovi u kojima se mogu izlučivati ovi prirodni analgetici, na puno toga možemo sami djelovati.

Endorfini – tjelesna aktivnost, trening, smijeh, zabava, seks, slušanje omiljene glazbe ➟ osjećaj euforije, ublažavanje boli
Dopamin – vezan za ugodu, nagradu, postizanje ciljeva, učenje ➟ osjećaj zadovoljstva, motivacija
Serotonin – kontakt s prirodom, razgovor, povjerenje (povezanost), kretanje, zdravlje crijeva ➟ osjećaj ponosa, snage i samopouzdanja
Oksitocin – osjećaj sigurnosti, masaža, dodir, zagrljaj, društvene interakcije, povezanost ➟ smanjenje stresa

Proizvodnju ovih “hormona” sreće (zapravo su neurotransmiteri, a samo neki su i hormoni) mogu potaknuti već i naša pozitivna očekivanjima i uvjerenja.

Isto tako na drugoj strani spektra – očekivanje negativnog ishoda, kada imamo prijašnje loše iskustvo u sličnom kontekstu, mislimo da će nam nešto naštetiti… Zbog pojačanog lučenja kortizola (hormona stresa) može se javiti osjećaj nesigurnosti i straha, zbog čega se povećava budnost, napetost i osjetljivost na bol. To često onda lančano mijenja i naše ponašanje – javlja se strah od pokreta, katastrofiziramo situaciju, ljutimo se na svoje “glupo tijelo” koje opet ne valja… I nađemo se začas u začaranom krugu.

Naše misli nisu samo “rečenice u oblačićima”. One mijenjaju način kako tijelo funkcionira. Zato je važno kako pričamo (i mislimo!) o boli, terapiji i zdravlju. Mozak i tijelo stalno slušaju!

Biomedicinski model medicine

Biomedicinski model je bio apsolutno revolucionaran u svoje vrijeme jer je bio prvi sustavan, znanstveno utemeljen pristup čovjeku u modernoj medicini. On podrazumijeva da svaka bolest i problem u ljudskom tijelu ima specifičan uzrok koji se može identificirati, analizirati i tretirati. Prema ovom pristupu, zdravlje i bolest svode se na biološke procese unutar stanica, tkiva i organa.

Iako biomedicinski pristup ima svoja ograničenja, u vrijeme kada su masovne zarazne bolesti bile ozbiljan problem, ovaj model pokazivao je značajnu učinkovitost. No, danas znamo da je nedostatan kada je u pitanju bol, kronične bolesti, mentalno zdravlje i oporavak od ozljeda.
Unatoč tome, ovakav pristup još uvijek dominira u zdravstvenom sustavu. U kontekstu tretiranja akutne i kronične boli, pretjerani fokus na biološke čimbenike često dovodi do zanemarivanja utjecaja psiholoških i socijalnih faktora na zdravlje, oporavak i sam doživljaj boli.

Biopsihosocijalni model medicine

Biopsihocosijalni model prepoznat je još 1970-ih godina, a u kliničkoj praksi i formalnom obrazovanju prihvaćen je sve više zadnjih 20-30 godina. Ovaj model ne odvaja osobu od problema s kojim se hrva, niti odvaja okolinu i kulturu u kojoj ta osoba živi. Dokazalo se još prije 50-ak godina da je čovjekova psihološka i sociološka komponenta neodvojiva od one biološke.

Bol (ali i bilo kakve ozljeda, bolest, problem) je kompleksna interakcija sva tri područja:
BIO – oštećenje tkiva, upala, genetika, živci…
PSIHO – misli, emocije, očekivanja, pažnja…
SOCIJALNO – podrška, kultura, odnosi, posao…

Primjerice, oporavak nakon loma ruke će biti veći problem osobi koja si ne može financijski priuštiti izostanak s posla, živi sama, pod stresom je i ima loša iskustva sa zdravstvenim osobljem, nego nekome tko ima podršku, tim kojem vjeruje, motivaciju za oporavak i osjećaj kontrole.

Ako razmišljamo isključivo biomedicinski – tražimo kvar koji možda ni ne postoji ili je biološki uzork već odavno “riješen” i nebitan je za potpuni oporavak. Ovo je recept za frustraciju i česta je situacija kod kronične, dugotrajne boli.

Ako kao terapeuti razmišljamo biopsihosocijalno – uzimamo u obzir cijelu osobu i otvaramo više fronti za pomoć pri oporavku i rehabilitaciji.
Ako pak kao pacijenti razmišljamo na ovaj način, bolje ćemo razumijeti širu sliku i iskoristiti nove alate za samopomoć.

Ok, bol ≠ (nužno) oštećenje. Što onda još može biti uzrok?

Dakle, bol može biti i ne mora posljedica nekog fizičkog oštećenja u tijelu. Čak i ako se neka ozljeda i dogodila, u jednadžbu ulaze i svi naši ostali sustavi i direktno utječu na oporavak i na to kako se nosimo s problemom.

1. Nedostatak sna, umor, loše opće zdravlje

U ovim situacijama, što vjerujem da su svi osjetili na svojoj koži, imamo manje kapaciteta za nošenje sa svakodnevnim izazovima i stresorima. Lakše dolazi do preopterećenja i lakše ulazimo “u crveno”.

Kao što u čašu volumena 300 ml ne možemo uliti 500 ml bez da se sve prolije, tako i naš smanjeni kapacitet ne može primiti sav volumen stresora kojeg inače proguta.

Tu imamo dvije opcije – smanjiti količinu koju pokušavamo natrpati i/ili povećati svoju čašu pa ćemo postati otporniji.

Naravno, na neke stvari ne možemo direktno ni trenutno utjecati – npr. na prehladu, ozljedu, gubitak bliske osobe, nedostatak emocionalne podrške, hormonalne promjene…
Ponekad je dovoljno i samo to da smo svjesni utjecaja na naš kapacitet i da ne dodajemo još stvari u tu čašu ako baš ne moramo.

I da budemo nježni prema sebi. Za sve postoji vrijeme i mjesto.

2. Emocionalni stres i tjeskoba

Mozak u stanju stresa puno lakše interpretira signale iz tijela kao bolne.

3. Iščekivanje boli, katastrofiziranje, loša prijašnja iskustva

Tijelo pamti – što više “učimo” da je neki pokret ili kontekst bolan i neugodan – bit će!

4. Usmjerena pažnja na tijelo i simptome

Što se više fokusiramo, živčani sustav postaje budniji, više osvještavamo i pojačavamo senzacije po tijelu.

5. Pojačana osjetljost živčanog sustava

Kod kronične boli je ovo (gotovo) uvijek slučaj. Sustav je postao preosjetljiv i na neki način disfunkcionalan – pravo je umijeće i izazov resetirati ga na tvorničke postavke. Kronična bol je ona koja dugo traje ili koja je više-manje stalno prisutna, u većoj ili manjoj količini.

…2. dio uskoro.