Ruptura labruma (SLAP i Bankartove lezije su dvije vrste) uključuju ozljede fibrohrskavičnog ruba koji obavija periferiju ramenog zgloba. Ove ozljede mogu dovesti do nestabilnosti ramena, stanja povećane pokretljivosti zgloba koje često rezultira iščašenjima i/ili subluksacijama.

Osobe s prethodnim ozljedama sklonije su rupturama labruma i iščašenjima. Primjerice, ako se jednom iščaši rame i pri tome dođe do puknuća labruma, povećava se rizik od ponovne ozljede jer su možda oštećene pasivne stabilizacijske strukture (ligamenti, labrum i zglobna čahura) koje štite zglob.
Ako je ozljeda ozbiljnija – poput rupture labruma, ozbiljnog istegnuća ligamenata oko ramena ili ozljede labruma – stabilnost zgloba bit će smanjena.

Neki ljudi prirodno imaju hipermobilne zglobove, što ih čini podložnijima rupturama labruma i iščašenjima.

Puknuće labruma često uzrokuje oštru, probadajuću bol pri određenim pokretima, poput vanjske rotacije ramena, podizanja ruke iznad glave i pomicanja ruke prema van ili preko tijela.
Nakon toga može uslijediti duboka, tupa bol koja traje nekoliko sati.
Ova tupa bol dolazi iz dubine zgloba, kao da ju ne možete dodirnuti. Rameni zglob može i pucketati, škljocati ili proizvoditi osjećaj struganja, a moguće je osjetiti slabost, nestabilnost ili osjećaj da rame može iskočiti iz ležišta pri odmicanju ruke od tijela ili pri rotaciji ruke.

Pokreti iznad glave, poput dizanja tereta i bacanja, te bilo koji pokreti ramena koji uključuju podizanje, odvajanje ili križanje ruke uz istovremenu rotaciju.

Ruptura labruma i nestabilnost ramena najčešće se liječe 8 do 12 tjedana fizioterapije s fokusom na poboljšanje stabilnosti i snage ramena.

Osobe koje prirodno imaju hipermobilnost ili nestabilnost ramena bez prethodne traumatske ozljede imaju stopu uspješnosti rehabilitacije između 50 i 85%. Rehabilitacijske vježbe za jačanje ramena i okolnih mišića poboljšavaju stabilnost i smanjuju učestalost iščašenja.

Međutim, osobe koje su doživjele traumatsku ozljedu imaju samo 15% uspješnosti s rehabilitacijom. Primjerice, ako nikada prije nije bilo problema s ramenom, ali je ono iščašeno u prometnoj nesreći i sada se iščašuje često, vjerojatnost da se se postići potpuni oporavak rehabilitacijom nije velika i trebala bi se razmotriti opcija kirurškog liječenja.

Rehabilitacija započinje tehnikama mobilizacije mekih tkiva koje ciljaju rotatornu manžetu i mnoge druge glavne mišiće koji utječu na ramena i lopatice. Osobe s nestabilnošću ramena često imaju bol i napetost u okolnim mišićima, koji prekomjerno rade kako bi stabilizirali zglob i kompenzirali neučinkovite pasivne stabilizatore (posebno labrum). Nakon mobilizacije ovih mišića, izvode se vježbe aktivnog opsega pokreta za kompleks ramena.

Budući da nestabilnost ramena utječe na pasivni sustav stabilizacije (ligamente i labrum) umjesto na mišiće i tetive, podizanje ruke obično uzrokuje manje boli nego kod ozljeda rotatorne manžete. Zbog toga se s ovim vježbama može započeti ranije, preskačući tehnike pasivnog opsega pokreta. Osim toga, vježbe aktivnog opsega pokreta zahtijevaju aktivaciju neuromuskularnog sustava, što je ključno za smanjenje nestabilnosti ramena.

Izometričke vježbe za ramena povećavaju stabilnost zgloba aktiviranjem i jačanjem mišića u više ravnina pokreta. Postepeno se uvode i vježbe s nižim opterećenjem.

Istezanje se ne provodi jer može povećati nestabilnost. Umjesto toga, fokus je na razvijanju motoričke kontrole i snage mišića koji okružuju rameni zglob i lopaticu.

Zadnja faza uključuje napredne vježbe s opterećenjem u cilju osposobljavanja neuromuskularnog sustava da kompenzira nestabilnost uzrokovanu hipermobilnošću ili traumatskom ozljedom.