Rotatorna manžeta sastoji se od četiri mišića koji stabiliziraju i rotiraju rameni zglob: supraspinatus na vrhu ramena, subskapularis s prednje strane lopatice te infraspinatus i teres minor na stražnjem dijelu. Ovi mišići i njihove tetive podložni su ozljedama, poput ruptura i iritacija (poznatih i kao tendinopatija ili tendinitis). Supraspinatus je najčešće ozlijeđeni mišić od njih, ali ozljeda se može dogoditi bilo kojem od njih ako je na rameni zglob primijenjena dovoljna sila.

Ozljede rotatorne manžete mogu se dogoditi osobama bilo koje dobi. Kod mlađih osoba najčešće su posljedica traume od udarca, pada ili prekomjernog korištenja – bilo kojeg pokreta koji tjera ruku daleko od tijela (kao kod pada) ili ponavljanih pokreta koji preopterećuju mišiće (kao kod bacanja s velikim brojem ponavljanja).

Degenerativne rupture češće su s godinama i gotovo uvijek zahvaćaju supraspinatus. Rizik od te degenerativne promjene može se smanjiti vježbama s opterećenjem.

Budući da je supraspinatus najosjetljiviji na ozljede, većina ljudi osjeća bol na vrhu ili bočnoj strani ramena, a ona se može širiti niz bočnu stranu nadlaktice.

Ova bol obično je površinska i može se pojačati pri spavanju na ozlijeđenoj strani, dosezanju iznad razine ramena (npr. uzimanju nečega s visoke police) ili sportovima koji uključuju ponavljajuće pokrete iznad glave, poput plivanja i tenisa.

Kod ozljede nekog od ostalih mišića rotatorne manžete, može se osjetiti bol u stražnjem dijelu ramena (infraspinatus i teres minor) ili na prednjem dijelu ramena i/ili u pazuhu (subskapularis). Bol je obično tupa i neugodno pulsirajuća, ali postaje oštra kada su mišići aktivni.

Dosezanje iznad glave i/ili daleko od tijela, spavanje na ozlijeđenoj strani te podizanje predmeta ispruženom rukom.

Ovisi o težini ozljede.
Tendinopatija se obično poboljšava unutar 4 do 12 tjedana uz odgovarajuću rehabilitaciju.

Male rupture mogu zacijeliti u roku od šest mjeseci, dok velike rupture često zahtijevaju operaciju.

Tendinopatija i manje rupture rotatorne manžete liječe se konzervativno mobilizacijom i vježbama jačanja.

U početku se primjenjuju tehnike mobilizacije mekog tkiva koje mogu smanjiti bol i napetost ne samo u rotatornoj manžeti već i u glavnim mišićima koji utječu na pokretljivost i položaj lopatice.

Postepeno se uvode izometričke vježbe za ramena kako bi se dodatno smanjila bol u tetivama i počela jačati rotatorna manžeta s vrlo niskim opterećenjem.

Vježbe mobilnosti torakalne kralježnice i lopatica omogućuju aktivno kretanje ramena, što poboljšava mobilnost i motornu kontrolu.

U zadnjoj fazi rehabilitacije fokus je na jačanju rotatorne manšete i mišića lopatice kroz vježbe s otporom.

Potpuna ruptura rotatorne manžete obično ne zacjeljuje isključivo rehabilitacijom, a postoji rizik od ponovne boli i postupnog gubitka funkcije.

Štoviše, istraživanja pokazuju da neliječena potpuna ruptura može povećati rizik od razvoja osteoartritisa ramena. Ako osteoartritis postane ozbiljan, može se preporučiti endoproteza ramena.

Zbog toga se operacija preporučuje kod potpunih ruptura i djelomičnih ruptura koje ne pokazuju poboljšanje nakon šest mjeseci rehabilitacije. Ova operacija ima visoku stopu uspješnosti, vraća funkciju i smanjuje bol, a može i smanjiti potrebu za endoprotezom ramena u kasnijem životu.