Torakalna kralježnica sastoji se od 12 kralježaka (T1-T12) i prirodno ima blagu zakrivljenost prema natrag (kifoza). Budući da je povezana s rebrima, torakalna kralježnica je stabilnija i manje pokretna od lumbalne i vratne regije kralježnice. Ta prirodna stabilnost znači da su protruzije i hernijacije diska rjeđe u ovom dijelu kralježnice.

Mnoge degenerativne promjene na torakalnim diskovima ne uzrokuju bol i prolaze nezapaženo. Primjerice, kod mnogih ljudi MR snimke pokazuju degenerativne protruzije diska koje ne izazivaju simptome. Dakle, sama pojava protruzije diska nije rijetka, no rijetko uzrokuje simptome.

Ozljeda diska u ovom dijelu kralježnice koja izaziva bol obično je posljedica traume, poput prometne nesreće ili naglog pritiska na torakalnu kralježnicu. Može se dogoditi ako se sagnemo i zaokružimo gornji dio leđa dok dižemo težak predmet ili čak kod snažnog kašlja ili kihanja. Također, može se pojaviti zbog neravnomjernog opterećenja na ramenima, primjerice kod nošenja teškog tereta na jednom ramenu.

Najčešći simptom je oštra bol u gornjem ili srednjem dijelu leđa, ovisno o tome koji je segment kralježnice zahvaćen. Ako je zahvaćen i korijen živca u blizini, bol se može širiti oko trupa duž rebara. Za razliku od vratne i lumbalne kralježnice, živci u torakalnoj regiji ne vode u ruke ili noge, već se šire oko rebara, pa je bol uglavnom ograničena na srednji dio leđa.

Pokreti koji naglo aktiviraju torakalnu kralježnicu, poput kihanja ili kašljanja, mogu pojačati bol.

Također, saginjanje pri podizanju predmeta ili okretanje tijela mogu izazvati nelagodu.

U većini slučajeva problem se rješava odmorom, laganim pokretima i konzervativnim metodama liječenja (fizikalna terapija) usmjerenima na poboljšanje pokretljivosti torakalne kralježnice. U rijetkim slučajevima kada bol ne prestane nakon 6-8 tjedana rehabilitacije ili ako ozljeda diska utječe na leđnu moždinu, može se preporučiti dekompresijska operacija.

Kod boli uzrokovane iritacijom torakalnog diska, u prvoj fazi se započinje vježbama mobilizacije i istezanja, koje često smanjuju ovu vrstu boli.

Ove vježbe ciljaju torakalne zglobove i okolna meka tkiva koja povezuju torakalnu kralježnicu i rebra s ramenim kompleksom.

Kada se bol smanji, uvode se vježbe s opterećenjem koje pomažu u jačanju i kontroli mišića prednjeg i stražnjeg dijela prsnog koša. Ove vježbe uključuju varijacije povlačenja i potisaka te smanjuju osjetljivost i bol, istovremeno povećavajući otpornost prsnog koša na ozljede.

Imamo 12 pari rebara, po jedan za svaki torakalni kralježak, a rebra se kategoriziraju prema načinu pričvršćivanja. Prvih sedam parova su “prava” rebra jer se izravno povezuju sa sternumom (prsnom kosti). Sljedeća tri para su “lažna” rebra, jer se ne spajaju izravno sa sternumom, već putem hrskavice na sedmo rebro. Plutajuća rebra (11. i 12. par) nisu povezani sa sternumom uopće.

Vrste ozljeda rebara uključuju:

• opću bol i blaga istegnuća,

• teška istegnuća (subluksacije i dislokacije),

• sindrom skliznutog rebra,

• kostohondritis (upala hrskavice rebara),

• prijelome (frakture).

Blaga bol u rebrima obično nije povezana s traumom, već nastaje nakon naglog okretanja tijela ili podizanja predmeta. Ova bol je često povezana s grčenjem mišića oko rebara, a ne s oštećenjem samih rebrenih zglobova.

S druge strane, snažan udarac u prsni koš (npr. pri sudaru u prometnoj nesreći) ili sportska ozljeda mogu dovesti do ozbiljnih ozljeda – od istegnuća do potpunih prijeloma. Sindrom skliznutog rebra često se javlja u sportovima poput jiu-jitsua, gdje dolazi do jakih rotacija tijela protiv otpora. Također, kostohondritis može uzrokovati bol u prednjem dijelu prsnog koša, osobito duž sternuma.

• Oštra, probadajuća bol između lopatica i kralježnice (kod problema s rebrima sa stražnje strane).

• Bol uz disanje, kašljanje i kihanje, osobito duž ruba sternuma (kod problema s prednje strane).

• Bol koja se pogoršava pritiskom na zahvaćeno rebro, prsa ili leđa.

Većina bolova u rebrima pogoršava se pokretima prsnog koša, poput okretanja glave preko ramena. Također, bol se često osjeća prilikom pritiska na ozlijeđeno rebro, prsa ili leđa, kao i pri korištenju mišića koji se vežu za rebro.

Većina ozljeda rebara, posebno traumatskih, zahtijeva dosta vremena za zacjeljivanje.

Prijelomi obično zarastaju unutar 6 do 12 tjedana.

Vrijeme oporavka od istegnuća ovisi o težini ozljede, ali obično traje od tri do šest tjedana.

Većina ozljeda rebara tretira se se izbjegavanjem ili prilagodbom aktivnosti koje bi mogle usporiti oporavak te primjenom tehnika za smanjenje mišićne napetosti i poboljšanje pokretljivosti prsnog koša i torakalne kralježnice.

Mobilizacija mekih tkiva u prvoj fazi smanjuje bol i napetost u prsnim mišićima, romboidima i dijelovima trapeznog mišića. Opuštanje ovih mišića može pomoći u vraćanju pokretljivosti prije nego što se prijeđe na vježbe poput mobilizacije torakalne ekstenzije.

Vježbe mobilnosti kroz pokretanje torakalne kralježnice i rebara te ramena i lopatica odlične su za ranu rehabilitaciju jer stvaraju relativno mali stres dok se rebra i torakalni zglobovi pokreću.

U kasnijoj fazi, ovisno o ozbiljnosti ozljede, uključuju se zahtjevniji pokreti istezanja torakalne kralježnice i rebrenog koša.

Vježbe s opterećenjem dodaju se u zadnjoj fazi rehabilitacije da učine torakalnu kralježnicu i prsni koš otpornijima na ozljede. Ove vježbe jačaju mišiće na prednjoj i stražnjoj strani rebrenog koša te pružaju snagu i stabilnost cijeloj regiji.