Menisci su C-oblikovane fibrohrskavičaste strukture koje se nalaze između bedrene kosti (femur) i goljenične kosti (tibija) i služe kao primarni amortizeri koljena. Osim što optimiziraju prijenos sile kroz koljeno, pomažu u stabilizaciji zgloba, pri čemu medijalni (unutarnji) meniskus djeluje kao sekundarni stabilizator prednjeg križnog ligamenta (ACL). Puknuća meniskusa mogu biti degenerativna ili traumatska i obično uključuju uvijanje noge koja je fiksirana (npr. nogometaš koji se oslanja na nogu i mijenja smjer trčanja preko terena).

Međutim, degenerativna puknuća, koja su češća u srednjoj odrasloj dobi, mogu nastati pri jednostavnim aktivnostima s nižim silama na tkivo, poput neugodnog uvijanja pri izlasku iz automobila ili igranja rekreativnog sporta poput tenisa.

Mnogi ljudi imaju degenerativna puknuća meniskusa, ali ne osjećaju bol niti smetnje u svakodnevnom životu.
S druge strane, ponekad se siptomi javljaju ciklički, poput artritisa, zbog čega se često povezuju s osteoartritisom koljena.

Ako su prisutna česta pogoršanja i svakodnevni život postane ograničen zbog boli, liječnik može preporučiti operaciju.

Puknuće meniskusa obično uzrokuje oticanje zgloba te oštru bol prilikom savijanja, ispravljanja ili uvijanja.
U težim slučajevima ljudi imaju ograničen opseg pokreta koljena i nestabilnost ili osjećaj da će koljeno popustiti.
Mnogi također prijavljuju da su doslovno čuli ili osjetili zvuk “puknuća” kada meniskus rupturira.

Dugotrajno sjedenje i stajanje mogu povećati bol i oticanje u zglobu.

Bol obično izaziva:

• stajanje na ozlijeđenoj nozi,
• uvijanje ili pokušaj pomicanja koljena kroz pun opseg pokreta.

Zacjeljivanje i oporavak meniskusa donekle ovise o simptomima, ozbiljnosti ozljede i mjestu puknuća.

Periferija (vanjska trećina) meniskusa ima bolju opskrbu krvlju i veće šanse za zacjeljivanje.
Središnje dvije trećine meniskusa nisu tako dobro prokrvljene i možda neće dobro zacijeliti zbog slabe cirkulacije.

Ukratko, nisu sva puknuća meniskusa jednaka. Ako je periferija meniskusa rupturirana i nema nestabilnost ili blokiranje zgloba, simptomi se često značajno poboljšavaju unutar dva do tri mjeseca.
Ako je puknuće u središnjem dijelu meniskusa, rehabilitacija može djelovati u smislu smanjenja boli i povećanja funkcije, ali postoji veća vjerojatnost da će biti potrebna operacija kako bi se koljeno vratilo u punu funkciju.

Istraživanja pokazuju da se većina puknuća meniskusa – posebno degenerativna i manje ozbiljna traumatska puknuća – prvo trebaju tretirati rehabilitacijom. Operacija bi trebala biti rezervirana za mlađe osobe i sportaše koji imaju jake bolove ili puknuća koja ometaju pokretljivost i funkciju zgloba. U većini slučajeva simptomi se poboljšavaju nakon šest do 12 tjedana rehabilitacije kada se modificiraju ili uklone pogoršavajući čimbenici.

Međutim, ljudi često preskaču rehabilitaciju i odmah odlaze liječniku. Liječnik naručuje MRI – koji pokaže puknuće – i odmah preporučuje operaciju. No, u većini slučajeva operacija nije potrebna. Jeste li aktivni i ometa li ozljeda vaše funkcionalne zadatke? Imate li traumatsko puknuće meniskusa koje ograničava funkciju? Jeste li pokušali 12 tjedana terapije, ali bol i funkcionalni problemi i dalje traju? Ako na bilo koje od ovih pitanja odgovorite “da”, onda bi operacija mogla biti dobra opcija.

Rehabilitacija se fokusira na vraćanje opsega pokreta zgloba, te na povećanje snage i stabilnosti koljena.
Terapijske vježbe su usmjerene na kvadriceps, koji je vjerojatno najvažniji za stabilnost koljena, gluteuse koji su važni za kontrolu bedrene kosti koja čini polovicu zgloba kuka i koljena, te mišiće zadnje lože koji također pomažu stabilizirati zglob koljena.

Treba li se podvrgnuti operaciji puno ovisi o dobi, životnom stilu, funkcionalnim sposobnostima, simptomima boli, stupnju ozljede i mjestu puknuća.

Na primjer, ako pacijent osjeća bol svaki put kada čučne i ima mehaničke simptome poput blokiranja (koljeno kao da zapinje kada ga se pokušava saviti) – tada se operacija općenito preporučuje.
Štoviše, mlađi sportaš s puknućem u središnjem dijelu meniskusa koje ometa pokretljivost koljena – i ometa bavljenje sportom – dobar je kandidat za operaciju jer taj dio meniskusa vjerojatno neće zacijeliti sam od sebe. Međutim, kod degenerativnog ili manje ozbiljnog traumatskog puknuća pri kojem još uvijek postoji stabilnost u koljenu i pun opseg pokreta, preporuka je konzervativno liječenje koje uključuje protuupalne lijekove i fizikalnu terapiju, ponekad i injekcije kortikosteroida ili hijaluronske kiseline.
Tek ako to ne uspije, što znači da se bol ponavlja i funkcija ostaje ograničena dulje od tri mjeseca, operacija je vjerojatno dobra opcija i treba razmisliti u tom smjeru.

Čašica koljena (patela) klizi kroz utor u bedrenoj kosti (femuru) tijekom kretanja, ali određene ozljede mogu je istisnuti iz tog utora.

Iščašenja čašice koljena prilično su rijetka i javljaju se kod samo 2-3% populacije. Češće se viđaju kod adolescenata sportaša i obično su povezana s traumom ili postavljanjem stopala nakon čega slijedi nagla promjena smjera, poput okretanja ili snažnog doskoka na jednu nogu.

U većini slučajeva dolazi do oštećenja medijalnog patelofemoralnog ligamenta, što omogućuje pateli da se pomakne bočno iz svog normalnog položaja.

Iščašenje patele obično uzrokuje čujno pucanje praćeno intenzivnom, oštrom boli.

Koljeno uglavnom i otekne, a oslanjanje na njega obično je otežano. Nakon što se patela vrati u prvobitni položaj, često je prisutna tupa bol.

Pokreti koji opterećuju patelofemoralni zglob, poput okretanja, skakanja, čučanja i trčanja.

Za prvo iščašenje patele prognoza je dobra, posebno ako se u rehabilitaciji fokusira na jačanje gluteusa i kvadricepsa.

Nakon šest do osam tjedana rehabilitacije pacijent bi se trebao osjećati znatno bolje.

Kod kronične nestabilnosti patele dolazi do češćih iščašenja. U toj situaciji često je potrebna operacija kako bi se spriječila buduća iščašenja.

Prva iščašenja treba prvo tretirati fizikalnom terapijom, ali čak i unatoč tome vjerojatnost ponovnog ičšačenja je od 15 do 44%.

Patelofemoralne luksacije stvaraju nestabilnost zgloba, zbog čega je rehabilitacija u prvoj fazi fokusirana na vraćanje pokretljivosti koljena i motoričke kontrole. S vremenom se prelazi na zahtjevnije vježbe koje pomažu u izgradnji snage i neuromuskularne kontrole, što će u konačnici rezultirati poboljšanom stabilnošću koljena.

Kada je hrskavica ispod patele oštećena ili kada se iščašenja ponavljaju, često je potrebna kirurška intervencija kako bi se zglob ponovno stabilizirao.