Bol – izbjegavanje kretanja zbog straha od (ponovljenog) bola4 min čitanja

Osjećati bol vrlo je neugodno iskustvo. Ako nas “probode” u leđima, vjerojatno smo napravili neki krivi pokret. Dok ne prođe, trebamo se kretati što pravilnije i izbjegavati određene položaje koji mogu opet isprovocirati bol.

Eh, kada bi stvari bile tako jednostavne! Malo miruješ, ne radiš ono što je uzrokovalo probleme i sve se riješi samo od sebe.

Ne postoji ni zabranjeni krivi pokret ni položaj. Sve što naše tijelo može izvesti, legitimno je i dopušteno. Osjećaj bola je puno kompleksniji od “pogrbljenog držanja pri dizanju teške kutije”.

Izbjegavanje kretanja zbog straha od bola

Izbjegavanje kretanja zbog straha od ponavljanja bola uobičajena je reakcija na iznenadan bol. Radi se o obrambenom mehanizmu našeg tijela s ciljem zaštite od pogoršanja ozljede, a koji je efektivan isključivo u akutnoj fazi.

Ako to refleksno ponašanje ne osvijestimo na vrijeme, ono postaje model nošenja s mišićno-koštanim izazovima i problemima.

Tako se kreira začarani krug

– strah od bola->izbjegavanje kretanja->bol.

Čovjek može imati mnogo više koristi od suočavanja s pokretom (i bolom) u sigurnim i kontroliranim uvjetima, kao i od generalnog kretanja.

Zamisli život u Australiji, a prestravljen si paucima!

Zamisli da svaki trenutak svakog dana provodiš u strahu od susreta s paukom! Kako bi reagirao/la kada bi ga konačno jednom sreo/la? Što ako to uopće nije pauk, nego nešto što mu jako sliči?

Ovaj način funkcioniranja podrazumijeva konstantnu budnost i oprez. A, živčani je sustav cijelo vrijeme u stanju visoke pripravnosti ne bi li prepoznao pauka i reagirao.

To može naizgled funkcionirati. Možemo nekoga drugoga zamoliti da prvi uđe u sobu, provjeri situaciju, pa ako je pauk zaista tamo, odmah ga može i iznijeti van iz sobe.

Prijetnja je minimizirana zbog našeg opreza jer nismo ušli u sobu prvi i netko drugi je riješio problem pauka. Međutim, i nakon toga ćemo u sobu ući vrlo oprezno i s nelagodom, bez obzira što pauka više tamo nema.

Pauk predstavlja bol. Izbjegavanje situacija gdje možemo sresti pauka izbjegavanje je pokreta ili položaja gdje nas je nekada nešto zaboljelo. Da, možda ćemo se ovaj puta drugačije sagnuti dok se obuvamo. Možda ovaj puta nećemo osjetiti bol. No, nismo zbog toga ništa opušteniji, samopouzdaniji u vlastito tijelo niti imamo dojam da je sve pod kontrolom.

Srećom, pauke ne srećemo baš svaki dan!

No, za kretanje smo dizajnirani. Moramo se kretati kako bismo uživali u životu, išli na posao, družili se s prijateljima i voljenima.

Strah od kretanja može imati ozbiljan utjecaj na kvalitetu života – kako na trajanje i intenzitet bola, tako i na mentalno zdravlje.

Bol kao alarm živčanog sustava

Alarmni sustavi općenito mogu biti ekstremno osjetljivi i upaliti se kada uopće ne trebaju. Auto na parkingu čiji se alarm upalio jer je počela jača kiša, protuprovalni alarm koji reagira i na propuh…

Bol jest alarm u našem tijelu koji također može postati preosjetljiv, što znači da možemo osjetiti bol i kada ne postoji objektivni razlog za to – nije se dogodila ozljeda, disk nije izletio, nema prijeloma…

Ono što na osjetljivost našeg alarma bola utječe jest povećana budnost i očekivanje najgoreg, pretjerani oprez i strah.

To iščekivanje intenzivnog bola pri pokretu može nas lako prebaciti u stadij gdje smo jako fokusirani na senzacije u tijelu te je sva pozornost usmjerena na njih. Često je to popraćeno i pogrešnim uvjerenjima da bolne senzacije mogu značiti ponovno ozljeđivanje ili pogoršanje stanja.

Zbog prijašnjih bolnih iskustava, strah od ponavljanja tih epizoda tjera nas da smo cijelo vrijeme na oprezu kako ne bismo napravili neki “krivi” pokret.

U slučaju loma ruke, to je jako korisno. No, kada je u pitanju mišićno-koštani bol koji npr. traje par mjeseci ili duže, takav obrambeni mehanizam samo pojačava začarani krug očekivanja bolova, depresivnih simptoma, straha, a onda i iskustvo samog bola.

Bol i strah od njegovog ponavljanja – kako pravilno reagirati?

Iz tog razloga, ključno je mijenjati uvjerenja o bolu i kretanju tako što ćemo se postepeno izlagati upravo pokretu.

Ako je potrebno, za početak to može biti u kontroliranim i sigurnim uvjetima uz stručno vodstvo fizioterapeuta ili kineziologa.

Važno je i prihvatiti da je strah normalni ljudski odgovor na realnu ili iracionalnu prijetnju, te da je veza između straha, izbjegavanja kretanja i bola dosta kompleksna.

Kretanje nije opasno, čak niti oni pokreti pri kojima smo doživjeli neku bolnu epizodu. Možemo se nastaviti kretati i kroz (podnošljiv) bol. Naše je tijelo vrlo robusno, otporno i prilagodljivo te do ozljeda ne dolazi samo tako.

Što se više oslobađamo u pokretu, nalazimo ugodu u tome i uživamo vježbajući, to ćemo više graditi samopouzdanje i vjerovanje u vlastito tijelo. A, to onda znači i manje bolnih stanja našeg mišićno-koštanog sustava.

Maja Krasić

---

• Gatchel, Neblett, Kishino i Ray, 2016.
• Institute for Cronic Pain, 2017.
• thehonestphysio.com